Kolumna Ambasadora Rusije u BiH Petra Ivancova u novinama „Glas Srpske“

1. septembar 2019. godine je tragičan datum za istoriju čovječanstva: prije 80 godina je počeo Drugi svjetski rat u kojem je izgubilo živote više od 54 miliona ljudi.

Ova godišnjica se obilježava u mnogim zemljama, za nekoliko dana u Varšavi će se okupiti međunarodni lideri. Ali tamo neće biti prisutan predsjednik Rusije Vladimir Putin, koga Varšava nije pozvala, objasnivši ovo time da je Sovjetski Savez “1939. godine prekršio međunarodno pravo”.

Podsjetimo da je Sovjetski Savez dao odlučujući doprinos slomu Hitlerove vojne mašine i oslobađanju Evrope od nacizma. Mi smo izgubili u ratu sa fašističkom Njemačkom i njenim satelitima 27 miliona ljudi, uključujući 14 miliona civilnog stanovništva. Za moju zemlju ovaj rat je postao veliki otadžbinski.

Nažalost, danas mnogi zaboravljaju pouke svjetskog sukoba, povećava se broj pokušaja da se falsifikuje istorija njegovog početka i razvoja. U njihovom osnovu je cilj da se umanji uloga Sovjetskog Saveza u pobjedi nad fašizmom, da se predstavi SSSR jednim od krivaca koji su otpočeli rat, da izjednače žrtve i dželate, da dovedu u sumnju rezultate rata i odluke Nirnberškog tribunala.

Ovi i slični pokušaji imaju za cilj da oklevetaju modernu Rusiju kao sukcesora Sovjetskog Saveza, umanje njenu ulogu u pobjedi nad fašizmom, opravdaju neonacističke snage, koje dižu glavu, te sveobuhvatan rat protiv spomenika junacima-oslobodiocima u nekim zemljama istočne Evrope. Sve je to uvredljivo za sjećanje na one koji su dali svoj život u borbi protiv mizantropske ideologije.

Mnogi savremeni zapadni istoričari danas pokušavaju da označe Sovjetski Savez kao krivca za otpočeti Drugi svjetski rat, da skinu sa Zapada odgovornost za politiku “smirivanja” Hitlera, koja je upravo dovela do početka rata. Istovremeno se zanemaruje činjenica da je SSSR bio objekat fašističke agresije, što je apsolutno jasno rečeno u presudi Nirnberškog tribunala.

Iskrivljuju se činjenice, događaji iz prošlosti pogrešno se interpretiraju, prećutkuju se nepobitni dokazi o podsticanju nacista na akcije protiv SSSR-a 1930-ih godina od strane niza zapadnih zemalja.

U suštini prećutkivana je činjenica da je prolog za najkrvaviji i najbrutalniji rat postao događaj koji se u istoriji pojavio pod nazivom “Minhenska zavjera” (29-30. septembar 1938. godine), kada su zapadni lideri predali Hitleru čehoslovačku regiju Sudeti, zbog čega je nacistička Njemačka dobila pristup najmoćnijem vojno-industrijskom kompleksu (na početku rata na teritoriji okupirane Čehoslovačke proizvedeno je toliko naoružanja koliko je dala cijela industrija Velike Britanije) i što je moguće više približila se granicama SSSR-a. Bitno je podsjetiti da je u proljeće 1938. godine SSSR najavio mobilizaciju u skladu sa sporazumom o međusobnoj pomoći sa Čehoslovačkom i Francuskom, sovjetski avioni su čak letjeli za Čehoslovačku, ali naši saveznici su odbili da ispunjavaju svoje obaveze. A Poljska je kategorički zabranila prolazak sovjetskih trupa kroz svoju teritoriju sa ciljem da pomognu Čehoslovačkoj, izjavivši svoju namjeru da će oboriti avione SSSR-a.

Nakon Minhenskog sporazuma u Evropi bila je stvorena situacija koja se karakterisala jačanjem međunarodne izolacije Sovjetskog Saveza: Velika Britanija i Francuska potpisale su sa Njemačkom sporazume uz tajne dodatne paktove. Takve “paktove” potpisale su sa Njemačkom i baltičke zemlje, ali za to njih niko ne optužuje. Međutim, Varšava je ovo napravila prije ostalih — još 1934. godine.

Sovjetska vlada do posljednjeg trenutka nije izgubila nadu u formiranje sistema kolektivne bezbjednosti u Evropi, uprkos tome što su ovi pokušaji bili stalno minirani od strane naših partnera. Tokom proljeća i ljeta 1939, kada je već bilo jasno da će sukob svakako početi, zapadne zemlje su nastavile da vode svoju dvostruku igru, pokušavajući da preusmjere hitlerovsku armadu na Istok. Pod tim uslovima SSSR je bio prisiljen da obezbijedi svoju nacionalnu bezbjednost, potpuno usamljen, i da u avgustu 1939. potpiše sa Njemačkom sporazum o nenapadanju. Ovo je bio prinuđeni korak koji je dao mogućnost da se dobije vrijeme i pripremi za predstojeću bitku protiv agresora.

Istorijski revizionizam je opasan jer potkopava temelje savremenog svjetskog poretka koji je nastao nakon završetka Drugog svjetskog rata i stvara pretpostavke za širenje neonacizma i ksenofobije. Smatramo kao imperativ za sve države neophodnost priznanja u punom obimu rezultata Drugog svjetskog rata, koji su propisani u Povelji UN i u drugim međunarodnim dokumentima, uključujući odluke Nirnberškog tribunala.

Rusija i danas nastavlja da insistira na činjenici da je bezbjedna budućnost moguća samo u uskoj saradnji svih učesnika političkih procesa na osnovu velikih, ravnopravnih i obostrano korisnih projekata. Međutim, neki od naših zapadnih partnera nastavljaju da se pridržavaju logike čuvanja istorijskih linija podjela, pojačavaju vojnu infrastrukturu na istočnim granicama Sjevernoatlantske alijanse. Novi potez, koji je bremenit negativnim posljedicama za čitav sistem međunarodne bezbjednosti, jeste odluka Vašingtona o raskidu Sporazuma o nuklearnim raketama kratkog i srednjeg dometa (INF).

Danas se svi mi, kao nikad prije, moramo što prije vratiti zajedničkom radu u vezi sa kreiranjem arhitekture jednake i nedjeljive bezbjednosti i široke saradnje nezavisnih država u evroatlantskoj i evrazijskoj zoni, sa osloncem na opštepriznate temelje i norme međunarodnog prava, kojih treba da se pridržavaju svi učesnici međudržavne komunikacije.